Franjevačko sjemenište u Visokom
Kada smo davne 1980. godine došli u ovu kuću, nismo ni sanjali da će tadašnja prijateljstva ostati vječno. Možda ne kod svih i sa svima , ali se može reći: da jedna većina ostaje u trajnim prijateljkim i kumovskim vezama. Neke se viđa ili čuje manje, a neke više puta. Kako je gdje i koga život nosio. Neke je od nas dragi Bog već i pred svoje lice pozvao. Od te davne 1980. godinje, pa do danas mnoge su se stvari promijenile, mnogi dobri, ali na žalost i strašni događaji zbili, na koje čak ni pomisliti ne volimo.
Ostanimo dakle kod ovih prvih i lijepih trenutaka, a jedan je od njih i proslava mature. Od 1984. godine, od kako smo se spremali za maturu po stubištima i prostorijama sjemeništa, prošlo je evo već punih 25 godina. Tko može shvatiti, neka shvati, a prihvatiti moramo svi? Stari Grci bi rekli: „panta rei“ – sve teče. No pitanje je, prolazi li vrijeme ili mi? Vrijeme ustvari ne postoji, pa stoga ne može ni prolaziti, ali ni teći. A mi? I prolazimo i pomalo svaki na svoj način teče kroz ovaj život, koji na svakom od nas ostavlja svoje tragove – na nekom dublje, a na nekom malo pliće.
Priča o jednom hodočasniku kaže ovako: Na svom hodočasničkom putu svratio hodočasnik u jedan samostan na koji je naišao. Jedan od redovnika primivši ga na konak, dao mu je svoju sobu i krevet za spavanje. Ušavši u sobu hodočasnik upita redovnika: „Pa gdje su ti stvari, tu je samo krevet, mali stol i stolica?“ Redovnik odgovori: „To je sve što mi treba.“ i upita on hodočasnika: „A gdje su tvoje stvari?“ Hodočanski odgovori: „Ja sam na proputovanju i hodočastim!“ Na to će mu redovnik: „I ja:“
Bilo kako bilo! Mi smo se opet okupili na proslavi naše 25 godišnjice mature. (Prva 10-ta obljetnica 1994. bili smo u Baškoj Vodi – Sjemnište je bilo tamo u izbjeglištvu, drugi puta 1999. na proslavi 15 godina mature u VIsokom i Sarajevu, a na 20-tu godišnjicu mature 2004. skupili smo se opet u Visokom).
Ovog puta opet u Visokom, a potom smo otišli u Vijaku preko Podlugova i Breze, gdje nas je dočekao i ugostio župnik – naš kolega i prijatelj fra Zvonko Zečević.
U Visokom smo prenoćili, mislim ostali u noći dugo i pričali o svemu onome, što smo smatrali da moćemo jedan drugom u tako kratkom vemenu reći. Sjećali smo se pomalo događaja i prispodoba, doživljaja i snova koje smo nekada snivali i snovali – a bili smo mladi.
Želio bih se sjetiti i naših profesora, sada već pokojnih: naš razrednik fra Miroslav Abaz, profesor Hrvatskog jezika, fra Ignacije Gavran, povijest umjetnosti i filozofija, fra Celestin Vlajić, biologija, fra Ivo Radman, biologija, fra Serafin Hrkać, latinski, fra Borivoj Piplica, glazba, te tadašnji gvardijan fra Alojzije Ištuk. A još Bogu dragom hvala, prisjetimo se i onih koji su još među nama: fra Nikola Bošnjak, matematika, fra Stjepan Pavić, grčki, fra Ladislav Fišić, njemački, fra Matko Mrkonjić, direktor, fra Marko Oršlić, povijest, fra Mato Popović, grčki, fra Slavko Topić, glazba, fra Petar Vidić, likovno, fra Jozo Vrdoljak, zemljopis i fra Filip Zubak, fizika. Naravno last bat not list, naši prefekti: fra Vitomir Silić, fra Marko Ćorić, fra Vjeko Matić i fra Pavo Vujica. Htio bih i spomenuti nama svima dragog fra Marka Šteku, koji bi dolazio nama u sjemenište i držao duhovne vježbe, koje su bile uvijek životne i zanimljive.
Svima njima hvala. Onima koji su sada u krilu Abrahamovu, neka im dragi Bog podari tu radost,
da mogu s njim zajedno i s velikom Melkisedekom slaviti gozbu vječnog veselja.
Onima, koji su s nama još na proputovanju kroz ovaj život,
želimo dobro zdravlje te još puno lijepih dana u životu.
A sad malo o Maturantima davne MCMLXXXIV. godine Gospodnje 1980. bilo nas je 28 Tirona i to:
Viktor Andrić, Ivica Anušić, Dario Čilić, Vitomir Damjanović, Ilija Drubravac, Ilija Đurković, Marinko Gagula, Jako Jezerčić, Ivan Jurič, Pero Karajica, + Stipo Karajica, Zvonko Karajica, Martin Kovačević, Frano Lovrić, Stanko Mabić, Mato Marković, Valentin Marković, Rudolf Mijoč, Mladina Ivica, Marijan Petrović, Bože Radoš, Jozo Ramljak, + Josip Selak, Ante Sesar, Zdravko Slišković, + Drago Sičaja, Mato Stipić, + Anto Šarčević, a u sekundane 1981. su došli: Anđelko Barun, Antun Budimir i Mirko Relota i u tercijane 1982.: Mihil Komani i Stjepan Franji-Zelić.
Kako to život i donese, nismo svi uspjeli maturirati, a ovi jesu:
Vitor Andrić, Barun Anđelko, Antun Budimir, Dario Čilić, Ilija Đurković, Jakov Jezerčić, + fra Stipo Karajica, fra Perko KArajica, Zvonko Karajica, Martin Kovačević, Frano Lovrić, Stanko Mabić, Valentin Marković, Rudolf Mijoč, Mladina Ivica, Marijan Petrović, fra Bože Radoš, Jozo Ramljak, fra Miro Relota, +Josip Selak, Ante Sesar, + Drago Sičaja, Zdravko Slišković, Mato Stipić i fra Zvonko Zečević.
20-ta gosdišnjica Mature – Visoko 2005
25-ta godišnjica Mature 2009.
30-ta godišnjica Mature 2014.
XXX GODINA MATURE
Nakon pet godina opet smo se našli u Visokom u Franjvačkoj klasičnoj gimnaziji – na proslavi 30-te godišnjice naše mature. Došlo nas je dvanaest.
Susreli smo se ponovno, a gdje drugo nego u Visokom, u petak 6. lipnja 2014. godine, gdje smo prispjeli na proslavu mature ovogodišnjih marturantica i maturanata. Bilo je lijepo vidjeti u novoj kući – tj. konviktu mlade djevojke i momke, koji uz pjesmu i svirku na harmonici slave svoj dana zrelosti. Nakon lijepog dočeka i večere (riba i kiseljačke pogačice) koju nam je organizirao naš fra Pero Karajica zajedno sa Matom Stipićem – Styxom, počelo je naše druženje i razgovori. Ostali smo dugo u noć – a ona je bila prekratka – kako su nam godine do tada, tako i ova noć – prošla je brzo.
Sutra dan 7. lipnja u 10.00 sati smo se našli zajedno s našim Čikom – fra Markom Ćorićem u učionici na tradicionalnoj prozivci, pri kojoj smo se sjetili svih onih koji nije bilo ovaj pu s nama i svatko od nas je rekao nešto, što se promijenilo od prošlog susreta. Nije bilo nekih posebnih iznenađenja, osim da je svaki od nas pet godina stariji. Nakon prozivke otišli smo na zajednički ručak u Konvikt, koji su nam pripremili fra Stjepan Alandžak zajedno sa svojim timom. Poslije ručka susreli smo se s našim profesorima, njih samo dvojicom – fra Markom Ćorićem i s fra Pavom Vujicom.
Zatim smo se uputili u Sarajevo na Bistrik, gdje nas je dočekao gvardijan samostana svetog Ante fra Ivan Šarčević. On nam je, već pomalo zaboravljene detalje crkve sv. Ante na Bistriku, donio ponovno pred oči, te svojim objašnjavanjem lijepih vitraja, slika i umjetnina, koje krase ovu crkvu, vratio nas u vrijeme prije trideset godina. A iza toga, a kako drugačije – popili smo kavu, koju su nam ispekle uvijek vrijedne časne setre – na čemu im se ovim putem zahvaljujem – u ime svih kolega, kako njima tako i fra Ivanu Šarčeviću. Kavu smo srknuli i krenuli do samostana u Kovačićima – Uzvišenje sv. Križa i svetišta Nikole Tavelića. Tu nam je naš kolega fra Stipo Karajica pokazao velebno zdanje, koje je napola gotovo, u kojem se nalazi uredništvo Svjetla riječi, pučka kuhinja i što šta toga još . U kapeli, koja je u stvari jedna mala lijepa crkvica, otpjevali smo pjesmu Čuj, sveti Franjo, nas -i molili se za sve ljude u Sarajevu. A što sve ima još u ovom samstanu, možete vidjeti na ovom linku – Samostan Kovačići . Potom odlazimo u župu Dobrinja, kojom upravlja i crkvu gradi naš kolega fra Pero Karajica. On nam je punim srcem i vatrenim riječima pokušao dočarati situaciju u kojoj se nalazi, a koja nimalo nije jednostavna: crkva u izgradnji, puno betona, kuća napola gotova i puno toga još, ali jedan od najvećih problema je, da tu ima samo 800 do 1000 Hrvata. Fra Peri smo uputili riječi podrške, te pred Gospinim kipom u crkvi – garaži – otjevali O, mila majko, nebeska – te molitvom i pjesmom još jednom Boga zamolili, da im On bude snaga, utjeha i pjesma, koje puno trebaju.
I onda odlazimo u Fojnicu, gdje zajedno s Framašima i Fojničkim pukom slavimo svetu misu Uočnicu. (Duhovi su patron župe u Fojnici) Poslije svete mise fra Janko Ljubos nas provodi kroz novo otvoreni muzej Fojničkoga samostana. Oduševljeni svim što smo vidjeli, zahvalni na lijepom i srdačnom dočeku i gostoprimstvu, te nakon rakije popijene s gvardijanom fra Nikicom Vujica i fra Jankom Ljubos odlazimo na večeru u Kiseljak, gdje smo bili sami za sebe.
U Visoko dolazimo oko 23.00 sata, gdje nas pred vratima konvikta čekaju nasmijani fra Stipo Alandžak, fra Ivan Nujić i fra Drago Bojić. Odlazimo u „kafić“ u podrum, gdje uz pjesmu opet ostajemo dugo u noć i ispraćajući, događaje, radosti, komične situacije i sjećanja uz pjesme, koje smo nekad davno pjevali.
Nedjelja, 8. lipnja 2014 – Duhovi i rođendan Crkve Zajedno s Visočkim pukom, kojeg je sve manje, slavimo svetu misu u 10.00 sati, na kojoj smo se sa zahvalnošću sjetili svih onih koje smo tu sretali, posebno profesora, časnih sestara i naroda, kojima još jednom srdačna hvala, za sve godine proživljene u Visokom. Neka svima njima, koji su još tu, Bog dragi podari nadu, snagu i puno strpljenja, te da i dalje svojim radom upotpune živote mladih ljudi, koji će tu dolaziti, živjeti i učiti. A onda, kao i mi, neka mogu proslavljati svoje godišnjce mature.
Srdačno se želimo zahvaliti fra Stipi Alandžaki, koji nas je dočekao i ugostio,
našem Čiki – fra Marku Ćoriću koji je i ovaj put s nama proslavio naš 30-ti jubilej,
te svima koji su na bilo koji način pridonijeli da se ovaj naš susret ostvari.
Bilo je lijepo!
Ovako mladi – nikad više!
Do slijedeće godišnjice 2019. godine!
