Go to content

Main menu:

Kratka povijest


Tamo gdje rijeke poniru,
i Život počinje!

 
O Kupresu pričati i njegovu ljepotu opisivati, potrebno je imati pjesničkog duha, literarne sposobnosti te dobro poznavati taj kraj. Možda nijedan kraj u Bosni nije tako u sebi različit, a isto tako drugačiji od svojih okolnih mjesta, kao Kupres. O njemu klimatolozi kažu, kako piše povijesničar prof. dr. dr. Srećko-Matko Džaja: „Intezivno sudaranje mediteranske i kontinetalne klime nad Kupreskom visoravni;“ tako da „na Kupresu tutnje vjetrovi i vladaju zime poput onih sibirskih, ali ga i grije mediteransko sunce i u ovo doba godine zeleni se trava i rastu narcesi zvane zelenkade.“[1] Ovu ljepotu zelenila i zime opisao je jedan mletački diplomat, koji je putujući za vezirski grad Travnik, očaran ljepotom i suncem obasjanim Kupreskim poljem u svom putopisu uskliknuo je: „Ovdje bi se mogli napasti svi konji svijeta“. Ali samo nekoliko dana iza toga isti putnik pri svom povratku dozivio je ono drugo  lice Kupresa? Kupres mu se pokazao u svojoj vjetrovitoj oporosti i olovnoj boji.“[2]
 

NA samo ime Kupres nije jasno i nije sigurno od koje riječi dolazi. Međutim, od više teorija kao npr.cuprum = bakar, kao da su Rimljani tu nekad kopali bakar, ali na Kupresu bakra nema. Od riječi „cypressus“ = cempres. Ta teorija isto tako nije sasvim odgovarajuća; čempres ne podnosi tako jake zime, ukoliko ga se zimi ne zastiti ili ako se je mislilo na neku drugu vrstu čempresa zvane tuje.[3] Toliko puno čempresa na Kupresu i ne raste, da bi se moglo izvesti ime Kupres. Posto ime Kupres nije sigurno slavenskog podrijetla, teško je i pronaći njegovo pravo značenje. Ime Kupres, kako kaže fra Miroslav Džaja,[4] dolazi najvjerotnije od dvije albanske riječi: kupë (čitaj kup) i rrash (raš). Kup - znači - duboka zdjela[5], a raš - znaci - ravnicu. Stoga, kup-raš označuje veliku ravan kupastog oblika odnosno zatvorenu kotlinu. Razvojem jezika od Kup-reš, doslo je do Kupraš, odnosno Kupris i na kraju Kupres. Onaj tko dolazi na Kupres to će i sam vidjeti. Da je ovo najvjerojatnija teorija pokazuje i primjer još jednog putopisca, zaljubljenika u Bosnu, fra Ivana Frane Jukića[6], koji na svom putovanju kroz Bosnu dolazi na Kupres i piše: „Kupris, jedno predjelje planinsko u Skopaljskoj nahiji, sa svijuh strana planinama tako obkoljeno da rijeke ispod planinah prolaz traže; znatno je rad toga, što je središte između gornje i dolnje Bosne, buduć da same mračajske vode idu u Vrbas, a sve ostale prema Dalmaciji; zato Kupris spada u gornju Bosnu.“[7]

 
Ime Kupres spominje se prvi put i to kao naziv za čitavi kraj u darovnici posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, izdanoj na Bobovcu 18. rujna 1461. U toj darovnici svom stricu Radivoju, za pomirbu s njim, prije samog pada Bosne pod Turke, piše kralj: „...Zato mu otvorismo milost našu gospodsku i dasmo mi i darovasmo našim dobrim i dobrovoljnim darom  i zapisasmo tim nasim otvorenim pismom pod naše velike visuće obistrane zakonite pečati: ...i na Kupresu selo Prosik sa seli koja se njemu pristoje s pravim mejaši i kotari. ...“[8] Danas ne postoji selo koje bi se takvo zvalo, ali to se ime sačuvalo u nazivu predjela Prosik izmedju Ravne gore i Mosora iznad Novog sela i Blagaja; njim prolazi put kojim se je išlo u Janj pa dalje do Plive i Jajca.
 
Po svom geostrateškom položaju Kupres je bio zanimljiv mnogim osvajačima, pa tako i ovim zadnjima. Svi su pokušali, međutim, nitko nije uspio. Svi su više ili manje vremena nad njim vladali, ali niti jedni savladali. Kupres pripada onomu tko ga voli i gradi, ali ne onomu tko ga ruši. Kupreška povijest je i slična i različita sa poviješću susjednih gradova. Ali je ipak njegova sudbina drugačija od njihovih.
 
Kupres je naseljavan, po arheološkim otkrićima prije otprilike 3000 godine prije Krista, tj. u novije kameno doba. Naš najpoznatiji arheolog, pokojni Đuro Basler, govoreci i pretpovijesnim gradinama u Bosni, navodi neke iz okolice Kupresa kao posebno značajne. „Većina gradina smještena je po rubovima većih polja, a na pristancima bregova koji ih okružuju...Prikrajci Kupresa, Glasnica...čijem se pogledu ne može oteti ni jedan zakutak. Naročito su gradinama bili osigurani prolazi, kao što su Ravanjska Vrata na Kupresu. To radi strateškog osiguranja okolice“.[9]
Isto kao i ostale dijelove naše domovine, tako i na Kupresu, bili si Iliri i Kelti. I od jednih i od drugih imamo malih uspomena u imenima naselja.
 
Nakon što Rimljani osvojiše današnju Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, podijeliše je u dvije Ilirske pokrajine: Gornji (Dalmatia) i Donji Ilirik (Pannonia). Dugogodišnja rimska vladavina, tadašnjeg najkulturnijeg i najosvajačkijeg naroda, ostavila je naravno i svoje tragove i na Kupresu. Rimljani znajući da su ceste od životne važnosti za njihovo carstvo, gradili su ih i na Kupresu. Uz svoje ceste gradili su naravno i obrambene kule. Ostaci takve jedne kule pronađeni su 1892. g. kada se probijala nova cesta prema Kupreškim Vratima. I prije te godine pronađeni su i novac i još neki drugi predmeti. Jedno od najznačajnijih rimskih ostataka na Kupresu su naravno temelji rimske basilike u Otinovcima, medju zidinama srednjovjekovne crkve pronađeni su pri gradnji današnje ponovno srušene crkve sv. Ivana Krstitelja, fragmenti s rimskim natpisima i ornamentima. Možda bi trebalo sad opet ponovno sve ispitati, jer nažalost, osvajači su nam dali i za to priliku. Rimljani ostaju do propasti Zapadno-rimskog carstva 476. godine. Kratko Bosnu osvajaju Bizantinci i kasnije Goti između kojih je bjesnio dvadesetgodišnji rat, koji su iskoristili, tada novi osvajači Slaveni, koji doskora nastanjuju posebno obe pokrajine Panoniju i Dalmaciju.
 

 
Kupres pod Hrvatskim vladarima

  
Dolasak Hrvata, kao vojnički i politički organiziran narod, iz svoje stare postojbine, Bijele Hrvatske, pobijedivši Avare (Obre) nastanjuju se po „carskoj zapovijedi“, kako veli Porfirogenet, u današnjim krajevima i osnovali svoju državu na Jadranu. Ova država kao i  ona prva su se isto zvale: Bijela Hrvatska, koja se prostirala od Cetine do Zrmanje i dalje u unutrašnjost preko Livna, Duvna, Kupresa, Uskoplja i Plive i uz istoimenu rijeku. Kupres je pripadao staroj hrvatskoj župi Hlivno. Cijela njegova visoravan zvala se Vrhovine. „Ti su krajevi „od korena“ tj. od početka (dolaska Hrvata) bili dobro hrvatskih vladara.“[10] Ovo potvđuje i kralj Ljudevit, šaljući 24 „rotnika“ (porotnika), koji su ispitivali sve predstavnike tih krajeva, u pismu koje su jednodušno napisali pod zakletvom, kažu: „Gospodine, od korena niciere ino nie Hlivno i grad Bistrički od Zavoda počinše do Vrhovine nego tvojega prvoga i sada tvoje...“[11] Osim naziva Vrhovine[12], koji se odnosio samo na Kupres, dobiva on još jedan naziv: Tropolje, koje je širi pojam i odnosi se na dijelove okolo Kupresa. Ime Vrhovine Kupres nosi od 7. stoljeća pa do godine 1326. kada je Kupres za vlade Stjepana II priključen Bosni. Tad Kupres dobiva ime Završje, koje je nastalo po razvodnim vrhovima, koji su dijelili bosanske zemlje....od zemalja kraljevine Hrvatske i Dalmacije. Završje su nazvali bosanski vladari i Zapadnim stranama, gledajući na njih iz središta države stare Bosne.
Prije samog pada Bosne pod Turke za kralja Stjepana Tomaša, kao zadužbina žene mu kraljice Katarine, sagrađena je 1447. crkva presv. Trojstva u mjestu Vrilima.
 
 

Kupres pod Turskom vlašću

 
Govoriti samo o Kupresu, a ne reći nešto o ostalim dijelovima Bosne bilo bi nemoguće, odnosno neispravno i neistinito. Kupres je dijelio tu istu gorku sudbinu kao i cijela Bosna i Hercegovina. Govoriti opet o Bosni, pogotovo u vrijeme Turske uprave, a ne spomenuti Bosanske fratre, tadašnje nosioce katoličke vjere i hrvatstva bilo bi nepošteno i neodgovorno. Zato počinjem riječima izvršnog poznavaoca Bosne Ivana Lovrenovića: „U turskoj oluji 1463. god. potonula je srednjovjekovna bosanska civilizacija i, poput Atlantide, preselila se u legendu. Od tada, pa tijekom iduća četri stoljeća, Bosna i Herce-govina je uključena u posve drugačiji duhovno-civilizacijski krug --  orijentalono-islamski. Jedina organizirana zajednica koja je propast preživjela i ostala kontinuirano djelovati u tom novom okružju - jest bosanska franjevačka redodržava.“[13] I tako nastavlja dalje: „U katastrofičnim svibanjskim danima 1463. god. dok se institucije i gradovi bosanske države ruše u prah, a kršćanska Evropa stoji nepokretna, pred sultana, svjetskog osvajača, izlazi samo fratar –Anđeo Zvizdović, kustod bosanski. Ne da se odupire - to nije njegov posao - već da potraži rješenje za život - svoj, svojega naroda, svoje zajednice. U tom nastupu fra Anđela Zvizdovića trijumfalni sultan nalazi zdrav račun za sebe, jer mu je najmanje potrebna pusta zemlja. Rezultat ima epohalnu vrijednost: carska povelja, Ahdnama Mehmeda II, koja će unatoč mnogim kršenjima njezinih svečanih obećanja, stoljećima biti pravna osnova egzistencije i održanja franjevaca i katoličkog-hrvatskoga puka u Bosni i Hercegovini. U fra Anđelovu izlasku pred Mehmeda II el Fatiha, na Milodražu 28. svibnja 1463. god., dalekosežno se otpjevalo jednostavno geslo iz franjevačkoga Pravila: secundum loca et tempora - djelovati prema prilikama mjesta i vremena.“[14]
Međutim, Turci su se još prije pojavili na Kupresu 1414., god. kada ih je pozvao vojvoda Hrvoje da mu budu saveznici u borbi protiv ugarskog kralja Sigismunda. Padom Jajca 1463. pošto je uhvaćen kralj Stjepan Tomašević, obećavši Mehmed II da kralja ubiti neće, napisa kralj pismo da se ostali gradovi bez borbe predaju. Mehmed II svoju riječ nije održao, ubio je kralja a ostalih 28 utvđenih gradova dobio bez borbe. Uz gradove Banja Luku, Uskoplje i na Zapadnim stranama Livno, Glamoč i Duvno, zatim Rama i Prozor pao je u turske ruke i Kupres. Tada je došlo do osnivanja Jajačke i Srebreničke banovine, one dolaze pod naziv Hrvatska Bosna, za razliku od Bosne pod Turcima koja se je zvala Turska Bosna. Kupres je pripadao Jajačkoj banovini. Turci su protjerani iz Bosne već iste godine u jesen, ali se nesretno opet u nju vratiše 1476. Od te godine Kupres se odvaja od sudbine Livna, odnosno Tropolja. Turci nisu osvojili cijelu Bosnu te godine, nego neke dijelove dosta kasnije. Tako je Jajce ponovno palo 1528. god. a Bihać tek 1592. U to vrijeme naravno Turci su opet sve podijelili po njihovoj mjeri i Kupreska nahija[15] je pripala u Neretvanski kadiluk[16] i vilajet[17] sve do 1550. te kad je osnovana nahija Uskoplje, svakako prije 1590, tada je Kupres pripao toj nahiji.
U vojničkom pogledu, Kupres je pripadao najprije sandžaku[18] pod Kliškom (Klis) koji je zahvaćao još i gradove: Livno, Uskoplje, Prusac, Jezero, Ramu i Neretvu. Sve do 1648. god. kada Turci gube Klis, sijelo se je sandžaka preselio u Skoplje a potom u Livno. Godine 1826. ovaj  sandžak je ukinut. „Konačno Omer-paša dokida sandžake i kadiluke i dijeli Bosnu na šest kajmakamluka (okružja) i 44 mudriluka (kotara), dok su nahije (nešto kao ispostave) bile samo u nekim mudrilucima... Kupres je potpao travničkom kajmakamluku i skopaljskom mudriluku sa sijelom u Pruscu, kasnije Donjem Vakufu.“[19]  

U ovo vrijeme hrabri ljudi (hajduci) nisu bili mirni, nego su zadavali dosta boli i muke turskim vojnicima i turskoj vlasti. Oni koji bi odlazili u Dalmaciju tj. „uskakali“, zvali su se „uskoci“.  Mletačkoj je vlasti to dobro došlo, pa su oni ove Uskoke plaćali, da hvataju Turke koji su ih kasnije odvodili kao roblje. „Ta divovska borba za zbacivanje turskog jarma najljepša je naša epopeja, u kojoj su uskoci i hajduci glavnim junacima. Među njima djelovao je i na Kupresu glasoviti Mihovil (Mijat) Tomić... Na grobu mu je uklesan natpis:
 

Mijat Tomić
Hrvatski narodni junak
†1656. god. u Doljanima.
Pa ja odoh potražiti pavde
u bogaze i tijesne klance.
Podiže hrvatski narod i Hrv. k. d. Napredak
u Sarajevu, O Ilindanu 1937.“[
20]

 
Kako je bilo Hrvatima - katolicima u Bosni, pa tako i na Kupresu, za vrijeme Turske, najbolje opisuje fra Ivan Frano Jukić, koji je zauvijek protjeran iz Bosne[21], od svog, misleći prijatelja, Omera paše Latasa, u svojoj „Poviestnici: „Tko je izvan Bosne, te ne gleda i ne kusa na svojim leđima progonstvo i zlobu turskog suda i upravljanja, taj ni u pameti začeti ne može šta mi trpimo i podnosimo, a izpisati naše tuge ne znamo! - Englezi i Francezi afrikanske robove odkupljuju, trgovanje robovima zabranjuju, i tim nekakvu zaslugu traže kod prosvjetljenje Evrope, a za nas tužne robove kristjane u Turskoj ni znati neće; već što je žalostnije i ujamčili se za cijelost turskog carstva, koje oni zakonito drže, a jesu li ga po zakonu utemeljili, to diplomatički ljudi ostavljaju zgodopiscima, da glavu taru, oni hoće da se drži: „Status quo“, pak netko od muke sutra puko! Mi jadni krstjani u Bosni još imamo ufanje u Boga, koga s ponižnistju molimo, da takne srca krstjanskih vladaocah, da nas oni preporuče kod našeg sultana, te da nam ovi po smislu izašavši fermanah[22], podijeli polasticu i propozna nas za svoje vjerne građane i državljane, da ne patimo sveudamiju pod imenom „raje“ a dijelom pravi robovi, već da i mi jednoč odahnemo poslije 400-godišnjeg robovanja, a Bog će vam platiti na ovomu i na drugom svijetu.“[23]


 

Kupres u vrijeme Austro-ugarske okupacije

 
Nakon mnogih ustanaka koji su krvavo ugušivani, oslobodi  se Bosna Turske vlasti, ali je zato „kupiše“ drugi strani vladari. O njoj odlučiše drugi, kao što i danas odlučuju. Ne pitajući one koji nju vole i u njoj žive.
Jedan od najvećih ustanaka, koji je trajao tri godine od 1875 - 1878. god. u kom je poginulo više od 150.00 ljudi, govori o nesnosnom stanju žitelja BiH. U ovom ustanku su u velikom dijelu sudjelovali hrvati iz livanjskog kraja,[24] među kojima su sigurno bili i Kuprešaci.
U ovo vrijeme Kupres imao: „19 sela, 307 katoličkih kuća, 527 obitelji, 2699 katolika.“[25]
Ovaj ustanak su vodili mladi franjevci iz Livna, a posebno buntovničko raspoloženje bilo je tada kad je car Franjo Josip dva mjeseca boravio u Splitu godine 1875. Tad su otišli oni k njemu da mu opišu stanje u kojem žive i kao izravna posljedica toga je ubojstvo fra Lovre Karaule. To što su mali ljudi sebe htjeli osloboditi Turskog jarma, veliki su pokušali samo iskoristiti. Rat između Rusije i Turske završava potpisivanjem mirovnog ugovora na San Stefanu 3. ožujka 1878. god. Rusi želeći iskoristiti taj sporazum htjeli su imati utjecaj u našim krajevima. To se naravno nije svidjelo ostalim Europljanima, koji nisu bili zadovoljni koliko s turskom okupacijom, tako i s ruskim utjecajem u tim područjima, sazvaše oni poznati Berlinski kongres, koji je simbolički trajao od 13. lipnja do 13. srpnja 1878. god. na kome odlučiše, vjerojatno ne pitajući nikoga iz Bosne, da Austro-ugarska okupira Bosnu. Turska je naravno bila protiv toga, ali je morala prihvatiti te odluke. Okupacija počinje 29. srpnja 1878. god. a definitivno završava okupacijom 20. Listopada 1878. god. Najveći otpor okupaciji Austro-Ugarske protivilo se muslimansko pučanstvo, dok su Srbi i Hrvati u tome sporadično sudjelovali. Okupacijom Bosne okupiran je bio i Kupres. Austrijanci su mirno i nesmetano prošli kroz Kupres 26. rujna 1878. god. idući iz Bugojna prema Livnu. Kada se uspostavila političko-sudska vlast, Kupres je pripao travničkom okružju i bugojanskom kotaru kao ispostava. Pošto je u to vrijeme Austro-ugarska bila sila, a zemljica Bosna pusta, počelo se graditi. Gradilo se na Kupresu ovim redom: „oružnička postaja (najprije!), zgrada ispostave, škola, šumska uprava i druge zgrade državnog i privatnog sektora.“[26] Sijelo, tj. uprava prije okupacije bila je u Osmanlijama (Ratkovine), a nakon okupacije prenesena je u Kupres-grad. Međutim, pošto ničija tuđa vlast nije dobra, tako ni ova nova. Veliko razočarenje doživjeli su težaci, seljaci, koji su obrađivali zemlju. Agrarni problem nisu austrijanci riješili jer su i sami imali feudalni sustav, ali ne samo to, nego i ugovor sa Turskom, kojim su morali dati garanciju muslimanima, da će oni imati ista prava kao i za vrijeme Turske u BiH. Ovaj problem nije riješen ni za čitavo vrijeme njihove okupacije.
Još jedan problem mučio je novu vlast; i to je buđenje nacionalne svijesti , koju su Turci prigušivali svim mogućim sredstvima. Srbima zato što su ih smatrali neprijateljem u želji da osvete Kosovo, Hrvata su se bojali, jer je Bosna graničila s Hrvatskom. Austrijanci su nastavili i dalje ugušivati tu nacionalnu svijest. Tada se hrvatski jezik nazivao bosanskim, zemaljskim ili našim jezikom, a službeni je bio njemački. Čak se navodi da bi za pjevanje hrvatske himne i za nošenje hrvatske zastave bile plaćanje kazne u iznosu od 50 forinti. Uz svo opiranje nove vlasti moralo je doći i do pojave nacionalne zastave i na Kupresu. „Na Kupresu je prva hrvatska zastava razvijena posredovanjem bugojanskog trgovca Stipice Subašića, god. 1900. u svatovima siromašnoga Kuprešaka Ilije Hercega. Kao kum dao je Subašić skrojiti veliku trobojnicu svom bivšem najmeniku i tada cestaru (putaru) Hercegu. Nosio ju je pred svatovima poseban barjaktar na konju, okićen čevrmama i peškirima. Otada se ona počela nositi i u drugim svatovima i tako prokrčila put hrvatskim zastavama na Kupresu.“[27] Sedam godina nakon toga pojavila se i Hrvatska narodna čitaonica na Kupresu, čija su pravila od 18 strana službeno potvrđena 18. siječnja 1907.  Odmah 2. veljače počela je s radom. Svečano otvaranje slavilo se u ljeto na Ilindan 20. srpnja 1907. i trajalo i sutradan. Godine 1909. izgradila se posebna zgrada zvana Hrvatski dom. U tom domu su se održavale i priredbe, a za posljednju se zna da je odigrana 16. travnja 1933. Kalendar Hrvatskog kulturnog drustva Napredak za 1922. navodi da je čitaonica imala 101 člana i svoju knjižnicu. Međutim, ovaj dom je u II. svjetkom ratu izgorio zajedno sa ostalim zgradama. On se nalazio u blizini Šumske uprave. Austro-ugarska uprava je također i gradila u Bosni. Postoje mnoge zgrade u Sarajevu koje je ta vlast gradila. Trebala je biti izgrađena i željeznička pruga, koja bi povezivla zapadnu Bosnu s morem. Počelo se kopati u brdu Lupoglavi kod Kukavica s jedne, a u Veseloj kod Bugojna s druge strane. Ovaj podhvat prekinuo je I. svjetski rat.

Atentatom u Sarajevu, položaj Srba se jako pogoršao, jer su austrijanci u Srbima vidjeli izdajice. Oni su Srbe zatvarali, posebno njihove intelektualce. Jedan primjer kako su Hrvati postupili tada govori o solidarnosti i pomoći u nevolji: „Kad su godine 1914. žandari kod izvjesnih Srba u Blagaju pronašli puške, spasio ih je od najtežih progona, možda i od samih vješala, seoski knez, Hrvat Božo Stipić. Izjavio je da su puške njegove i odležao više mjeseci u zatvoru, ali mu austrijske vlasti kao Hrvatu-katoliku nisu imputirale žlocin veleizdaje, što bi se u tim kritičnim vremenima i okolnostima pravoslavnim Srbima sigurno dogodilo.“[28] Stvaranjem nove države S.H.S, Bosna se oslobađa još jednih stranih vladara, koji su ipak bili bolji od prethodnih.
Nova vlast, ništa nije bila bolja od predhodne. Što se tiče Kupresa, od prve Jugoslavije nema nimalo lijepih  ni pozitivnih uspomena. Osnovane su tri osnovne škole i to u Malovanu 1926., Ravnom 1937. i Kudiljima (D. Vukovsko) oko 1940. (Puke li slučajnosti, mjesta naseljena pretežno Srpskim življem).  Pod novom vlašću, Kupres pripada ponove Travničkoj oblasti i bugojanskom srezu. U Kupresu su kao i u drugim mjestima, u ovoj novoj državi počeli vladati samo jedni i to Srbi, za koje Dr. Ivan Ribar kaže, da je svu vlast u toj državi preuzela jedna klika opijena velikosrpstvom i da ovu državu smatraju proširenom Srbijom, tj. osvojenim treritorijem. Jedan primjer koji govori o nepravdi: Od 116 generala samo je jedan bio Hrvat, od 1508. učenika vojne akademije 1318 Srba, 140 Hrvata i 50 Slovenaca. Od 31 činovnika na kraljevskom dvoru svi Srbi osim jednoga.  U predsjedništvu Vlade, svi Srbi, u Ministarstvu unutrašnjih poslova 180 od 219, u Ministarstvu prosvjete 150 od 156, u Ministarstvu pravde 116 Srba od 137. itd. I ova država nije dugo trajala, ali nije ni valjala. Ubojstvom Stjepana Radića, prekinute su sve mogućnosti zajedničkog života. Dolazi II. svjetski rat, koji je pokazao sve zlo.
 

Kupres u II svjetskom ratu

 
Kupres je se u ovo vrijeme našao kao i drugi gradovi. Stvaranjem NHD Kupres je počeo malo lakše disati. Partizani su ga osvajali dvije godine. Srbi su opet srbovali, bili su i patrizani i četnici. Palili i rušili! Kako opisuje sam Crnogorac Janko Lopičić u svom dnevniku, koji vodi dok boravi u BiH od 16. 10. 1941. a sa Kupresom se oprašta 28. 12. 1945. „U napadima na Kupres 11. - 14. 8. 1942. učestvuje NOV u jakosti oko 5 brigada. Grad brani 3000 boraca iz 3 reda bunkera opkoljnih s tri reda bodljikave žice. Ne uspjevši NOV se povlači...dok proleteri pale Zlosela, (I, 295), u kojim je prije rata bilo 300 kuća osim gospodarskih zgrada.“[29] Napadi se nastavljaju pred zoru 13. kolovoza, a najkrvavija borba je bila 14. kolovoza. „Ječe brda i doline“, kada je palo 70 Crnogoraca i dvaput toliko iz drugih jedinica. Ni tada ga neosvojiše, nego ponavljaju napade 29. kolovoza, kada ih Ustaše iznenađuju kod Rastičeva, i zauzimaju nesmetano Blagaj. 1942. god. 28. prosinca bio je jedan od zadnjih parizanskih napada na Kupres, koji pojačan II. dalmatinskom brigadom opet ne uspjeva. I onda im je konačno “uspjelo“ 4. listopada 1943. istjerati Ustaše iz Kupresa. Ostalo je u Kupresu tada 300 ljudi, jer su se neborci prije iselili u Slavoniju, gdje su mnogi danas ostali. Tadašnji Srbi iz D. Vukovska traže da se Kupres do temelja spali, a iz G. Vukovska hoće da se barem sve hrvatske obitelji iz koji je netko bio u domabranima ili ustašama rasele. Isti pisac piše: „11. 12. 1943. spaljen je Kupres. Gori Kupres, krvavo ustaško leglo, da ni trag ne ostane od grada, koji nas je toliko žrtava koštao...Nelijepa imena najbližih sela oko grada: Zlo Selo, Kukavice, Poganac, Pasja Glavica datiraju iz daleke prošlosti...kako li je danas trebalo nazvati ovaj prokleti Kupres!“[30]

Sigurno jedno od najvjerodostojnijih svjedočanstava o ovim borbama daje kupreški župnik fra Ante Katavić. On izvještava da je 15. 8. 1942. god. izgorjela crkva i župski stan na Suhom Polju. Zadnji i najveći nasrtaj NOV-e bio je u noći 28. na 29. prosinac 1942. Na grad i okolicu palo je više od 430 granata iz teškog oružja. Napad nije uspio, a branioci su osvojli jedna borbena kola. Razmjerno je bilo malo žrtava, zašto je zaslužan bojovnik Franjo Sudar. Fra Anto Katavić, tadašnji jedini župnik na Kupresu (1942-1943.) opisuje nastale štete:
U župi Suho Polje izgorjela su slijedeća sela: Zlosela, potpuno, 300 kuća  i tri puta toliko drugih zgrada; Osmanlije oko 200 kuća i pripadne gospodarske zgrade, ostalo je 20 kuća i nešto drugih zgrada, Stražbenica potpuno; Bili Potok, oko 35 kuća i tri puta toliko zgrada, Malovan (Cemalic) nekoliko je kuća ostalo.

Župa Rastičevo: popaljeno Rastičevo, oko pola sela, Suhova, sve potpuno spaljeno, kao i Blagaj, Juriči i Mrđebare.

Župa Otinovci: Botun od 35 kuća ostale samo 2; Kukavice od 17 pošteđena samo jedna, Otinovci od 27 kuća ostalo samo 12. U Begovu selu koje je bilo blizu grada izgorjele su samo 2 kuće, u Odžaku samo jedna.
Od župskih kuća na Kupresu izgorjele su sve tri, kao i škole u Rastičevu i Zloselima. Očuvane su crkve u Rastičevu i Otinovcima, ali se ne upotrebljavaju jer je svijet otišao u grad. Dva tjedna iza ovog izvještaja 30. travnja 1943. fra Anto je napustio Kupres. Nakon rata u Kupresu je bilo preko 1200 udovica. Od 30 odraslih muškaraca prezimena Jezidžić u Mlakvi samo su trojica rat preživjela, dok su neke obitelji potpuno nestale.
 
O Kupresu za vrijeme 2. Jugoslavije govorili, nije toliko ni potrebno. Bilo je kao i u drugim mjestima: Srbi su vladali, Hrvatski puk se iseljavao, jer posla za njih nije bilo. Tako da su u Zloselima u školi učitelji bili Srbi, a Hrvati-učitelji su morali ići bilo gdje, a najčešće su se iseljavali u Hrvatsku ili nek druge europske zemlje. Dovodili su nastavnike i profesore u Kupres iz Srbije, jer navodno drugih nije bilo. Tako je bilo i svim drugim mjestima.

Kupres se pomalo počeo graditi, ali ne zadugo, jer oni koji su ga u upravo opisanom tekstu rušili, osvajali, palili, pljačkali, to su napravili i po drugi puta. Međutim ovoga puta, nisu bile pošteđene niti jedna kuća u hrvatskim selima, niti jedna gospodarska zgrada, niti jedna župska kuća, a katoličke 4 crkve doživjele su potpuno rušenje do temelja. „Umjetnici“ koji su mislili da su napravili svjetko djelo, učinili su nedjelo nad nedjelima. I sada je ostalo mnogo udovica i djece bez roditelja. Neke obitelji su isto kao davne 1943. skoro ostale bez ijednog člana. No ipak su oni na Kupresu koji ga vole, grade i čuvaju. Jer rušiocima nije mjesto među na Kupresu.

Nisu ni svjesni, a iz same prirode nisu naučili, da u Kupresu prvo rijeke moraju ponići, pa kad misliš, da je nestane ona se opet probudi u nekom drugom mjestu, pod nekim drugim imenom. Ali ipak to je ta ista rijeka, koja, kad pomisliš da je mrtva, ponovno oživi.

Zar nije tako: Ne treba li umrijeti da bi se ponovno živjelo?


RMB

[1] Prof. dr. dr. Srećko-Matko Džaja, Sa Kupreške visoravni, Pleter, godina IV, broj 4, Prosinac 1994, str. 9.
[2] Isto, str. 9.
[3] Sada (1997.) moj otac Berislav Mijoč-Bire pokušava posaditi čemprese (koje je donio iz Đakova, Hrvatska), i kaže da su se primili, no lakše je bilo presaditi čemprese-zvane tuje, koje lakše podnose zimu. Oni se moraju posaditi negdje do jugovine, da ih ne bi vjetar uništio.
[4] Fra Miroslav Džaja, Sa Kupreške visoravni, (1.izdanje) Slavonski Brod, 1970. str. 22.  Tu se M. Džaja poziva na dr. Vladimira Ćorovića i Ferdu Šišića.
[5] Od ove riječi dolazi i naša riječ za času-kupa; talijasnki coppa.
[6] Pisao je pod pseudonimom: Slavoljub Bosnjak
[7] Ivan fra Frano Jukić, Zemljopis i poviestnica Bosne, Sabrana djela I, Svjetlost sarajevo, 1973., str. 197.
[8] Prema Džaji: Sa Kupreske visoravni str. 77.
[9] Djuro Basler: Predhistorijske gradine i njihova zaštita. Pretisak iz Naše Starine, Sarajevo 1954, str. 88.
[10] Fra Miroslav Džaja, Sa Kupreske visoravni, Slavonski Brod, 1970., str.72.
[11] Fra Miroslav Džaja, Navedeno djelo str. 72.
[12] I danas ponekad od starih se čuje, kad netko siđe sa Kupresa u Livno, da je došao Vrhovljak.
[13] Lovrenović, Ivan., Sedam stoljeća bosanskih Franjevaca 1291-1991, Sarajevo, 1991.,str. 9.
[14] Isto, str. 9.
[15] Nahija,  = kotar; upravna jedinica u turskoj carevini; okrug ili okruzje.
[16] Kadija, = sudac, kadiluk = kadijino područje, sudski okrug.
[17] Vilajet = velika administrativno-teritorijalna jedinica u Turskoj; dijeli se na sandžake; provincij, pokrajina; (na čelu vilajeta je valija).
[18] Sandžak = barjak; vojna jedinica u turskoj carevini;
[19] Džaja, fra Miroslav, navedeno djelo str. 83.
[20] „Po kazivanju pok. Fra Pave Dragičevića, profesora povijesti, Mijat je poginuo 1662. g. Natpis na stećku koji je voda iz Suhoga potoka kraj groblja izvalila i stavljen je na Mijatov grob. Udubina u kojoj je bila slika u emajlu, sada zja, jer su četnici 1942. g.  sliku uništili. Tada su i kuću Pere Stipanovića pok Stjepana kraj groblja sažegli i u njoj 12 osoba.“ Prema Dzaja, fra Miroslav, navedeno djelo, str. 101.
[21] Ivan Frano Jukić, umro je 22. svibnja 1857. u progonstvu u Beču, izvan voljene Bosne. Pokopat je u tuđoj zemlji na Maxer Freidhof u današnjem 11. bečkom kotaru. Za grob mu se sigurno zna. Mada je križ koji je do prije par godina stajao, odlatle odmaknut. Od navodnoga groba W. A. Mozarta, prema jugo-istoku 7-8 koraka. Njemu bi se trebao postaviti barem jedan kamen s imenom i prezimenom.
[22] Ferman = sultanov ukaz, carska naredba.
[23] Jukić, Ivan Frano, Zemljopis i Poviestnica Bosne, Sabrana djela, Svjetlost, Sarajevo, 1973. Str. 320-321.

[24] Karamatić fra Marko, Franjevci Bosne srebrene u vrijeme Austro-ugarske uprave 1878-1914.,Svjetlo riječi, Sarajevo , 1992., str. 37.  

[25] Zirdum Andrija., Pisma bosanskih franjevaca 1850-1870. Plehan, Slovoznak, 1996. str. 27.
[26] Džaja, Miroslav, nav. djelo, str. 118.
[27] Isto. str. 123.
[28] Dzaja; Miroslav, navedeno djelo, str. 128.
[29] Dzaja Miroslav, Navedeno djelo str. 152.
[30] Dzaja, Miroslav navedeno djelo str. 158.

Fra Andjeo Zvizdović



Rodio se negdje oko 1420. godine - ili u Vrhbosni, kao lokalitetu, ili u selu Zvizde između Kreševa i Lepenice, župa Vrhbosna, ili na Vrbasu u selu Zvizde kod Gornjeg Vakufa.

... prigrlio je katoličku vjeru, i to 1432. ... Oduševio se i za franjevački duh i poželio postati franjevcem. Fra Jakov Markijski obukao ga je kao prvog od Bosanaca u franjevački habit. ... Fra Anđelovi životopisci redom ističu njegove intelektualne i moralne sposobnosti. ... Svi njegovi stariji životopisci ističu njegov pokornički i molitveni duh, te duševnu i tjelesnu čistoću. ... nakon njegove smrti - umro je 7. lipnja 1498. godine - susrećemo fra Anđela Zvizdovića u franjevačkim kronikama kao blaženika reda. ... Fra Anđeo Zvizdović je faktično čašćen i među pukom Božjim u Bosni, posebno u fojničkom kraju. Zašto baš tu? Pa u tom samostanu je fra Anđeo i umro, tamo mu se čuvaju zamni ostaci, u njem se čuva i Ahdnama, te plašt kojim ga je po predaji ogrnuo Sultan."
fra Miro Vrgoč, Zbornik radova o fra Anđelu Zvizdoviću, Sarajevo-Fojnica 2000.

Fra Lovro Karaula
Žirovic, 23.XII. 1800 - 20. VII. 1875.

Fra Lovro Kraula rođen je u Žiroviću pokraj Livna. Školovao se u Fojnici i u Madjarskoj. Bio je tajnik biskupa fra A. Miletića. Drugi dio života proveo je u livanjskom kraju kao gvardijan i župnik. Zaslužan je za gradnju samostana i crkve na Gorici, a inače je gradio crkve, župne kuće i škole. Napisao je 1875. tzv. Spomenicu o položaju Hrvata katolika u livanjskom kraju i dostavio je caru u Beč, zbog čega je na se navukao gnjev osmanske vlasti. Kad se, na blagdan sv. Ilije vraćao iz Prispa nakon slavlja sv. mise, dočekala su ga tri muslimana i udavila. Osmanske vlasti nisu dale ni liječnika ni komisiju da ga pregleda, što su fratri tražili. Bio je najprije pokopan u samostanskom groblju u Gorici, a kasnije mu je tijelo preneseno u samostansku crkvu. Narod ga i danas štuje kao mučenika.
U Svjetlu riječi, br. 274, od siječnja 2006, fra Anđelko Barun opisuje njegovo ubojstvo:
"Umorni starac od 75 godina je 20. srpnja 1875. poslije pučke mise, jašući na konju imoleći krunicu prolazio ispod svog rodnog sela Žirovića. Upravo na planiranom mjestu dočekali su ga, oborili s konja i počeli daviti. Kad su vidjeli da to teško ide, htjede ga Nuria jatagom probosti, ali mu Avdibeg reče: Ne, zar ne znaš što nam je Mujaga rekao. Tada ga okrenuše naprsa, glavu mu uvališe u pijesak, a potom sva trojica sjedoše na njega. Nemoćni je starac neko vrijeme zvao upomoć, ali se brzo ugušio. Kad se osvjedočiše da je mrtav, krvnici se udaljiše. Gledali su to čobani u polju. Čak se Jure Ištuk približio i iz grma i izbliza motrio sve što se događalo." Duhovni velikani, Fra Anđeko Barun, Svjetlo riječi, siječanj 2006, str. 67.


Ahdnama


Original ovog dokumenta se čuva u Franjevačkom samostanu u Fojnici.


Back to content | Back to main menu